Nakon uspješno obavljenih priprema Hrvatska je danas postala članicom europske zajednice država. To je jedan od najznačajnijih događaja u njenoj novijoj povijesti. Ulaskom u Europsku uniju pred Hrvatskom će se naći niz složenih zadaća s obzirom na aktualne gospodarske i političke prilike u toj zajednici. Globalna recesija, koja je zahvatila eurozonu posljednjih pet godina, uzrokovana je ponajprije financijskom neodgovornošću neoliberalnog gospodarskog poretka, čiji je legitimitet prvi put nakon raspada socijalističkog bloka 1989.-1991. ozbiljno doveden u pitanje. I dok je Hrvatska početkom 90-ih kroz nametnuti joj rat zakoračila u tranziciju iz socijalizma u liberalno-demokratski kapitalistički sustav, malo je poznato da se upravo u tom razdoblju vodila ključna bitka euroatlantskih gospodarsko-političkih elita (tzv. Atlantski klub) oko budućeg gospodarskog uređenja onoga što će uskoro postati Europska unija.
Krupne podjele
Korporativni ili socijalni liberalizam tijekom Hladnog rata predstavljao je europski kontinentalni oblik liberalnog kapitalizma u kojemu su kompanije poput Alcatel-Lucenta, Bayera, Peugeota itd. predstavljale temelje gospodarske utvrde jakih europskih nacionalnih država. Početkom 80-ih pojava neoliberalnog modela opće deregulacije tržišta i širenja transnacionalnog kapitala – koji uzima maha u SAD-u pod Reaganom i u Engleskoj pod M. Thatcher – izaziva krupne podjele unutar tzv. Atlantskog kluba moćnika. Razgraničenje na gospodarsko-financijskom planu gotovo da je ocrtano kulturološkom linijom razdvajanja s jedne strane anglosaksonskog kruga (zagovornika neoliberalizma) i kontinentalnog kruga (zagovornika korporativnog liberalizma).
Glavni otpor anglo-američkom modelu javlja se najprije u Francuskoj. Međutim, tadašnja socijalistička francuska vlada i predsjednik François Mitterrand nisu s tim u vezi imali širu potporu čak ni unutar vlastitih stranačkih redova, a kamoli izvan granica Francuske. Kako bi ojačala svoju poziciju obrane korporativno-liberalne strukture Europske zajednice, Francuska u tom razdoblju počinje još više ulagati u političko povezivanje s Njemačkom (budući da se na gospodarskom planu povezivanje uspješno provodilo još od početka 50-ih). Tadašnja je Savezna Republika Njemačka bila pristaša neke vrste sinteze socijalnog kapitalizma i neoliberalizma, s naglaskom na održivi razvoj i ulaganja u nove tehnologije (čiji su glavni zagovornici bili njemački socijalist Oskar Lafontaine i demokršćanin Lothar Späth). Demonstracija jedinstva simbolički je pokazana 1982. kada su Mitterrand i njemački kancelar Kohl, demokršćanin, svečano obilježili devetnaest godina \"francusko-njemačkog prijateljstva\". Također, odbojnost i lijevih i desnih europskih političara prema anglo-američkom neoliberalizmu dodatno je bila poticana Reaganovom agresivnom vanjskom politikom, zbog koje su mnogi u Europi strahovali da će izazvati sukob sa SSSR-om u koji bi nužno bila uvučena i Europa.
Presudan utjecaj
Strategija francuske vlade u prvoj polovini 80-ih je bila da ideju o jakoj nacionalnoj državi, koja bi bila jamac blagostanja i društvene solidarnosti, nadomjesti jačanjem same Europske zajednice. Tada je za povjerenika Europske komisije izabran francuski socijalist i ministar financija Jacques Delors, koji će imati presudan utjecaj na razvoj odnosa u Europi. Kada je 1987. potpisan ugovor Jedinstveni europski akt, Delors je najavio stvaranje jedinstvenog europskog tržišta korporativno-liberalnog modela. Iduće godine na summitu u Hannoveru Delors je održao konferenciju s guvernerima središnjih europskih banaka o uvođenju europske monetarne unije, koja je trebala na već uhodanom gospodarskom sustavu dovesti do čvršće političke povezanosti Europe. Činilo se da jačanje EZ-a s Delorsom na čelu Europske komisije ozbiljno ugrožava širenje neoliberalnog kapitalizma u Europi, zbog čega je britanska premijerka Margareth Thatcher otvoreno negodovala.
Sukob u Bilderberg grupi
Kada se tome pridodaju ideje o zajedničkoj europskoj obrani, te približavanje istočnoj Europi i SSSR-u, za tzv. Atlantski klub postojala je realna opasnost razbijanja unipolarne američke hegemonije i pojava jake te gospodarski i politički autonomne Europske unije. Prvi žešći sukob unutar tzv. Atlantskog kluba zbio se u svibnju 1989. na skupu grupe Bilderberg, između SAD-a i Engleske s jedne te Njemačke, Francuske i Austrije s druge strane. Na sastanku je NATO-ov zapovjednik za Europu Timothy Garton Ash otvoreno optužio njemačko vodstvo, pogotovo Lafontainea i Spätha, tvrdeći da tadašnja njemačka Ostpolitik prema posrnulom SSSR-u nije samo pitanje Europe nego i cijelog Zapada. Buduću europeizaciju istoka provokativno je nazvao svjesnom \"deamerikanizacijom\". Međutim, za anglo-američku frakciju Atlantskog kluba još je veći šok predstavljalo rušenje Berlinskog zida te ujedinjenje Njemačke 1990., koje su mnogi ugledni politolozi i politički komentatori na Zapadu lakomisleno uspoređivali s uspostavom IV. Reicha.
Raspad realsocijalističkog sustava na istoku Europe, koji su Njemačka i Austrija dočekale u punoj pripravnosti pokretanja gospodarskog Ostpolitika, anglo-američka frakcija nije uspjela spriječiti budući da je upravo te 1990. godine izbio jedan mnogo važniji sukob, čiji je ishod bio od presudne važnosti za američku energetsku stabilnost – Prvi zaljevski rat. Slijed događaja u Europi, koji se može tumačiti na razne načine te je i dalje predmet prijepora, ipak je usporio europski zacrtani plan učvršćivanja korporativnog liberalizma.
U svega godinu i pol dana čelni čovjek Deutsche Banka Herrhausen (čija je banka najviše ulagala u koncept jedinstvenih europskih obrambenih snaga) ubijen je u do danas nerazjašnjenim okolnostima; Rohwedder koji se nalazio na čelu zaklade za privatizaciju u Istočnoj Njemačkoj također je ubijen; Lafontaine se povukao iz politike nakon neuspjela atentata; poslije izbijanja skandala vezanog za primanje mita Späth se pod pritiskom medija povukao.Prve naznake sukoba oko gospodarskog modela pojavile su se već 1983. kada je osnovan forum Europski okrugli stol, koji je okupio glavne predstavnike političkog i gospodarskog miljea. Pregovori, čija je tema bila uvođenje jakog protekcionizma u zajedničkoj ekonomskoj zajednici, propali su uz demonstrativno napuštanje engleskih i nizozemskih kompanija. Sukobi te vrste – koji su često tijekom 80-ih prelazili u sferu politike – prividno su bili okončani stvaranjem Europske unije 1993.
Kršenje direktiva
Nakon 2008., kada izbija svjetska recesija, prijepor koji desetljećima koči dublje ujedinjenje Europe ponovno se rasplamsao na europskoj političkoj pozornici, ovoga puta ozbiljno prijeteći raspadom eurozone. Danas ponovno svjedočimo gotovo identičnim okolnostima kao onima otprije tridesetak godina: suverenitet ili jaka Europa, financijska neovisnost ili regulirano jedinstveno tržište, neoliberalizam ili obnova socijalnog kapitalizma, Engleska ili Njemačka... To su dvojbe kojima je teško predvidjeti ishod, a s kojima će se i Hrvatska suočiti kada preuzme odgovornost ravnopravnog partnera u Europskoj uniji.
>>Njemačka kancelarka neokrunjena je kraljica Europe
